Ime igre: The Last Guardian

Izdavač: Sony

Tekst: Darko Prskalo (darkado)

Žanr: Action-Adventure

 

Za one koji su preskočili hajp oko ove igre ili posle godina odlaganja prestali da veruje da će ikada izaći, The Last guardian je priča o dečaku i njegovom ogromnom psu-ptici-pacovu, Tricou.

Priča počinje tako što se obojica bude u pećini i ne znaju gde su. Ono što je odmah očigledno je da Trico nije baš prijateljski nastrojen. Na samom početku, Trico je prilično agresivan ka malom dečaku prekrivenom tetovažama, čije ime ne saznamo tokom cele priče, ali nakon što mu dečak izvadi koplja iz tela i nađe hranu u vidu svetlećih burića, Trico malo smekša. To je dobra stvar jer će tokom celog epskog puta zavisiti jedan od drugoga.

Što se gameplaya tiče, The Last Guardian liči na kombinaciju prethodnih igara tima Ico. Kontrolišete dečaka koji se kreće vrlo slično kao sam Ico, sarađujete sa vašim saputnikom sa dosta neverbalne komunikacije i penjete se na Trico-a kao što bi se penjali na kolosa u Shadow Of The Collosus, držeći se za njegovo krzno ili u ovom slučaju, perje. Kao dečak skačete, penjete se, povlačite poluge i provlačite se kroz male rupe, formula je vrlo slična onoj od pre 15 godina. Naravno, mnoga unapređenja su tu, ali su i dalje zaslužna za najveće mane ove igre.

Najveći deo igre je komunikacija između dečaka i Trico-a, a sporazumevaju se uglavnom gestikuliranjem. Vrlo blizu početka igre ćete dobiti mogućnost da usmeravate Trico-a jednostavnim naredbama kao sto su : skoči, dođi ovdamo, gurni ovo, . Trico ponekad jednostavno ne želi da vas posluša, što zna da dovede do vrlo frustrijajućih situacija.

Mnogo puta ćete povisiti ton na svoj Playstation 4, moliti ga, pokušavati da ga urazumite, ali Trico jednostavno dođe do dečaka, pogleda ga zbunjeno i ode na potpuno pogrešnu stranu. Što je najgore od svega, potpuno je razumljivo zašto je tako, Trico je životinja i on uči i ove situacije savršeno imaju smisla vezano za priču, ali kada pogledamo sa funkcionalne strane i sa strane poente video igara koje treba da vas zabave, i nema bas mnogo smisla

Frustracija leži u tome što znate rešenje za zagonetku a igra vam ne da da je rešite. Primetno je i da je developerima možda promakao po koji bug jer se dešava da Trico gleda kao tele u šarena vrata i po trideset minuta, a čim izađete iz igre i uđete ponovo, on vas posluša iz prve.

Ne pomaže ni to što su kontrole, ukratko rečeno, čudne. Praktično iste kao na Playstation 2 igrama ovog tima. Ako se prvi put susrećete sa njima ili ako relativno skoro niste igrali Ico ili Shadow of The collosus, imaćete problema sa navigacijom zaista prelepog sveta koji vas okružuje. Platformski segmenti tako postaju prilično naporni jer zahtevaju vrhunsku preciznost. Kamera je takođe prilično zanimljiva jer kada se ponaša normalno, savršeno radi svoj posao ali kada poludi biće vam teško da nađete ikakvu logiku u tome zašto vas igra tera da na primer gledate u potpunu tamo umesto toga gde hodate i šta radite.

Svi ovi problemi pomalo kvare iskustvo. Umesto da se fokusirate na zaista odlično građenje odnosa između dečaka i Tricoa, fokusiraćete se na tehničke probleme.

Često ćete se pitati da li vas neki bug ili glitch sprečava da napredujete, a ne da li ste dovoljno dobro pogledali sve u vašem okruženju. Mnogo ređe ćete naleteti na zagonetku koju ne znate da rešite nego na deo igre gde vas sama mehanika sputava. Ovo je još veće razočarenje samim tim što kad The Last Guardian radi i teče kako treba, rezultati su zapanjujući.

Igra polako gradi poverenje između dečaka i Tricoa i stvarno će vas uvući u celo dešavanje, možda i do te mere da će te više brinuti za životinju nego za čoveka. Na početku će vam biti bitno samo da stignete tacke od A do tacke B, malo posle ćete blago brinuti za Tricoa kad izvodi opasne skokove, ali negde od pola igre ćete biti istinski zabrinuti za ovo virtuelno biće tokom mnogih trenutaka opasnosti u odličnim filmskim scenama ove inspirišuće igre. The Last Guardian vas prirodno natera da brinete.

Kako Trico smekšava vremenom postaje i sve slađi. Vremenom ćete znati šta misli. Da li boja njegovih očiju znači da je gladan ili da se sprema za napad ili je možda zbunjen. Na kraju ćete videti da je Trico jednostavno uplašeno stvorenje, neverovatno vezano za dečaka kojeg je spaslo i koji je spasao njega.

Što se priča više bude razvijala, više će vas uvlačiti u sebe i više ćete želeti da se nikad ne završi. Nije možda najdublja priča svih vremena, ali je zadivljujuće što uspeva da kaže toliko mnogo sa tako malo reči. Šteta samo što ćete morati da se natežete sa prilično nakaradnom mehanikom dok je slušate. Dobra stvar je to što će vam posle par dana od kada završite igru, samo priča i ostati u sećanju.

Sve u svemu, The Last Guardian je dobra igra, igra koju svako treba da odigra, sa pričom koju svako treba da doživi. Jedini problem je što nije ono što bi bila da je izašla pre skoro deceniju kada je i najavljena.